Ovaj vijek je prozvan „vijekom anksioznosti“.
Anksioznost se definira kao emocija karakterizirana osjećajem jake tenzije, zabrinutih misli i fizičkih promjena (kao što su povećano znojenje, povišen krvni pritisak i slično). (APA, 2022). No, anksioznost nije štetna, nije neprijatelj, već bitna emocija koja je indikator prijetnje, potencijalno opasne situacije. Upravo je ova emocija našim precima omogućavala da u životno opasnim situacijama odreguju- anticipiraju prijetnju, i zatim napadnu ili pobjegnu. Trik je u tome što u modernom dobu ta prijetnja može biti i stvarna i zamišljena. U odsustvu stvarnog uzroka ili ukoliko dođe do pretjerane reakcije na stvarni uzrok dolazi do patološke anksioznosti. Tada dolazi do otežanog svakodnevog funkcioniranja, težnje da se izbjegava svako ponašanje koje dovodi u stanje anksioznosti. Praćeno je negativnim, čak katastrofizirajućim mislima kao što su: „Umrijet ću.“ ili „Nemam kontrolu.“. Javljaju se jake fizičke reakcije kao što su lupanje srca, otežano disanje, tenzija u mišićima, preznojavanje i jaki osjećaji straha od smrti, od bespomoćnosti, derealizacija. Ljudi koji nikada nisu iskusili začarani krug ovih senzacija teško da mogu shvatiti koliko su one intenzivne i koliko snažno djeluju na cjelokupan čovjekov život. No, dobra vijest je da se nikada nije desilo da neko zaista umre od anksioznog napada. Tijelo je vrhunski specijalizirana mašina koja teži homeostazi. U našem autonomnom nervnom sistemu postoji simpatički i parasimpatički nervni sistem. Simpatički se aktivira kada se naše tijelo sprema za akciju (odgovoran je za lučenje adrenalina iz nadbubrežne žlijezde, za sužavanje krvnih sudova radi preusmjeravanja u područja gdje je najpotrebnija), što je karakterizirano kontiniuranom anksioznošću. Međutim, kako vrijeme prolazi tijelo uočava da nema realne opasnosti i aktivira se parasimpatički nervni sistem s ciljem da nas vrati u opušteno stanje. Tehnički, to znači, da je neminovno da će u funkciji vremena opasti anksioznost. Šta god mi (ne) radili, naše tijelo će se brinuti o nama.
Barry (2010.) navodi kako smetnja za tijelo nije ništa veća nego kao kad radimo rigorozne vježbe, ali da je ključna razlika u našoj interpretaciji tih smetnji. Restrukturacijom misli mijenjamo naše emocije i konačno, mijenja se naše ponašanje. Na tom putu uvijek ste dobrodošli da potražite pomoć stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja.
Tekst priredila mag. psihologije Amila Ohranović-Katerji